U kapitalizmu problem nije u tome što tu i tamo postoje zli ljudi. Problem je osnovna logika sistema, onako kako su je razradili Zygmunt Bauman i mnogi drugi. Neki ljudi čak tvrde da, ako na to gledate na nehumanitaran način, samo kroz čistu logiku današnjeg globalnog kapitalizma, dolazite do omjera, neki ljudi čak tvrde, od 20–80%. To će reći, ponovo, ako zanemarite sve humanitarne probleme i samo pogledate šta bi bilo idealno za funkcioniranje sistema, osnovna ideja je da će prije ili kasnije 80% ljudi biti za otpis, ni od kakve koristi. Jer, prvo, s novim tehnologijama dobijamo eksploziju nezaposlenosti. Svaki novi tehnološki napredak znači da deseci hiljada, čak i milioni radnika, ne samo da privremeno ostanu bez posla nego postanu trajno nezapošljivi.
Problem je naročito prisutan u Evropi i to je sada jedan od razloga demonstracija i protesta širom Evrope: žrtvovana je čitava mlađa generacija studenata. Oni studiraju na univerzitetima i unaprijed su svjesni da su za otpis, ni od kakve koristi. Da za njih neće biti poslova i tako dalje i tako dalje. Dakle, znate, već ste [uračunati?] kao unaprijed nezaposleni. Znate da za vas neće biti mjesta.
Zatim dolazi još tragičniji fenomen. Dobijate ono što se naziva takozvanim propalim državama. Dobijate čitave zemlje koje su u osnovi za otpis. Ili barem dijelove tih zemalja. Nedavno sam pročitao zastrašujući izvještaj o Kongu — ne o Kinšasi. Onom drugom, zapadno, Kongu-Brazzavilleu, Francuskom Kongu. I to je užasno. To je zemlja u kojoj međunarodni kapital zanimaju samo njene naftne rezerve, koje su sve blizu Atlantskog okeana, u južnom dijelu. Tako tamo dobijamo sićušan potez, pojas zemlje, koji je razvijen, ali i izuzetno zagađen, znate. Sva nafta je prolivena, ribe su mrtve i tako dalje. Ali je relativno bogat. Stvari funkcioniraju i tako dalje. To je donjih 20%, blizu obale.
A onda u unutrašnjosti imate 80% zemlje za koju naprosto nikoga nije briga. Stvari su sada tamo u mnogo većem stanju propadanja, manje su razvijene nego u vrijeme kada je Kongo-Brazzaville još bio francuska kolonija. Ljudi su jednostavno zaboravljeni. U drugom najvećem gradu u unutrašnjosti struja [veći dio] vremena ne radi, bolnice nestaju itd. Oni su naprosto izvan. I to bi mogao biti koncept koji trebamo razraditi u vezi sa životom za otpis. Taj novi oblik aparthejda. Naime, više nije riječ o ovoj jasnoj rasnoj podjeli, nego o nevidljivoj podjeli između unutra i izvan.
Peter Sloterdijk, koji se smatra desničarem — on to jeste, ali je inteligentan. Treba ga čitati. Razvio je ideju da je kapitalizam poput goleme sfere, globalne kupole koja nas sve prekriva. I kaže da je problem u tome što, kada se jednom nađete unutra, ona izgleda beskonačno — čak ni ne vidite ono izvan. Dakle, ono što mi se sviđa kod ove ideje jeste to što se kod globalnog kapitalizma naglasak obično stavlja na: oh, on je globalan, sve je [obuhvaćeno njime]. Da, ali istovremeno postoje oni koji su unutra — dio međunarodne tržišne trgovine — i oni koji su naprosto izostavljeni.
Paradoks koji trebamo imati na umu jeste da je savremeni kapitalizam globalan, ali cijena toga jeste mnogo veća nevidljivost jednog njegovog dijela. Globalno znači da postoji globus. Koji ne obuhvata sve. To je globus na kojem iznutra mislite da je beskonačan, da vidite sve, ali ne. On isključuje njegove dijelove. Dakle, u tome je za mene velika ironija, u redu. Berlinski zid je pao, ali mislim da paradoks globalnog kapitalizma nije u tome da je Berlinski zid pao i da sada svi živimo u jednom sretnom tržišnom univerzumu. Ne. Pojavljuju se novi zidovi. Na određeni način oni su mnogo stroži jer naprosto niste svjesni onoga izvan. Ako ste ga svjesni, svjesni ste ga na najodvratniji humanitarni način.
Da se vratim na vaše veliko prvo pitanje, život za otpis. Znate, problem nije samo u tome kako sve učiniti korisnim. Mislim da bismo trebali promijeniti čitavu utilitarističku perspektivu. Dakle, mislim — znate… evo jedne poente koju želim iznijeti. Gotovo moje omiljene. Bio sam prije, mislim, tri godine na jednoj arhitektonskoj konferenciji u Australiji, gdje je jedan čovjek, misleći da govori nešto duboko, suprotstavio ovu vrstu minimalističkih kupaonskih predmeta — cijevi i tako dalje — urađenih na taj estetski način i tako dalje, jeftinoj, kičastoj verziji nekih arapskih oblika — znate, sve u zlatu, s biserima i tako dalje — misleći da je prvo ono istinsko, korisno i tako dalje, nasuprot dekadenciji.
I tada sam eksplodirao i bilo mi je veoma drago što me podržala većina ljudi koji su bili tamo. Rekao sam tom čovjeku: „Ali jeste li zaista posjetili sirotinjske četvrti? Tamo, kad god to mogu, ljudi imaju upravo ovu jeftinu imitaciju bogatstva, kič i tako dalje. Samo veoma bogati sebi mogu priuštiti ovu minimalističku, lijepu, naizgled utilitarnu verziju vodovodnih instalacija i tako dalje.“ I tvrdim da to nije nešto čemu se treba rugati. Siromašni ljudi vole kič, sa svim plastičnim bojama i tako dalje i tako dalje. I u pravu su.
Mislim da će se tržišni sistem u određenom trenutku slomiti. Pogledajte već danas. Negdje sam pročitao da veliki holivudski blockbuster, čak i ako širom svijeta zaradi pola milijarde, mnogo više ljudi pogleda preuzimajući ga i tako dalje, da i ne spominjemo muziku i tako dalje. Vidite, komunizam stiže ovdje. Objekti su dosad već… Dakle, jedini način na koji to vidim jeste — u redu, problem je onda kako platiti umjetnike, ko će odlučivati kako. Ali to će morati biti kolektivizirano. Tržište ovdje neće funkcionirati.
I ponovo, ključna stvar jeste da je ovaj moderni kapitalistički ili komunistički režim sve vrijeme nekako želio procjenjivati koja je umjetnost korisna i tako dalje. Ali ne mislim da možete izaći iz tog kruga, znate. Jer šta je korisno? Naprimjer, u komunističkim režimima obično su pokušavali kontrolirati političke viceve. Ali što više znamo o komunističkim režimima, to postaje jasnije da nisu bili baš tako glupi. Da su vrlo dobro znali kako politički vicevi koji ismijavaju njihove vođe imaju ključnu ulogu u održavanju zadovoljstva ljudi, znate. Možete dati oduška svome bijesu, bla, bla. Tako postoje čak i lude glasine, koje vjerovatno nisu istinite, ali ih volim, da je u komunističkim zemljama uvijek postojao tajni odjel tajne policije čija je funkcija bila proizvoditi dobre političke viceve. Kako bi ljudi ostali zadovoljni.
Dakle, vidite, nešto može izgledati kao puka razonoda. Ne. Imalo je ključnu ulogu u stabilizaciji. Isto je i u nauci. Ako pogledate sve velike naučne izume, oni nisu nastali na planski način. Bilo je to nešto potpuno beskorisno i tako dalje, a onda odjednom postane korisno. Kakav zaključak iz toga izvodim? Trebali bismo napustiti ovaj stari [?] ljevičarski stav koji su danas svi prihvatili, znate, poput: „Djeca gladuju u Africi“, ili šta već, „ko ima vremena za umjetnost“ i tako dalje i tako dalje. Ili šta već. Neproduktivni izdaci.
Ne. Danas globalni kapitalizam govori na taj način. Bill Gates je taj koji je jednom rekao da ne bismo trebali živjeti u svojim kulama od slonovače dok ljudi gladuju. Ne. Mislim da su jedino što nas može spasiti male stvari poput chindogua, više univerziteta na kojima radite stvari koje mogu izgledati beskorisno i tako dalje i tako dalje. Bez toga smo zarobljeni u ovoj logici života za otpis. Moramo se izvući. Moramo prihvatiti život u njegovoj besmislenosti, u zadovoljstvima koja ničemu ne služe i tako dalje i tako dalje. Jer paradoks je u tome da, ako iz ljudskog života uklonite stvari koje ničemu ne služe, onda ostatak, ono što preostane, može biti potpuno funkcionalno, ali zapravo ničemu ne služi i sve se raspada.
Izvor: Slavoj Žižek, „Disposable Life“, iz serijala Histories of Violence » Disposable Life, 9. maja 2014. Prevedeno prema engleskom transkriptu objavljenom na platformi Open Transcripts.
