Nacija koja je već stara i iskvarena, a koja hrabro zbaci jaram monarhijske vlasti kako bi usvojila republikansku, moći će se održati samo pomoću mnogih zločina; jer ona se već nalazi u zločinu, i ako poželi prijeći iz zločina u vrlinu, to jest iz nasilnog u blago stanje, past će u tromost koja će uskoro dovesti do njene sigurne propasti. – SADE
Ono što je imalo političko lice i zamišljalo sebe političkim jednoga će dana skinuti masku i razotkriti se kao religijski pokret. – KIERKEGAARD
Danas ste samotnjaci, vi koji živite odvojeno; jednoga ćete dana biti narod. Oni koji su sami sebe izabrali jednoga će dana sačinjavati izabrani narod — i iz tog će se naroda roditi egzistencija koja nadilazi čovjeka. – NIETZSCHE
Ono što smo poduzeli ne smije se pobrkati ni sa čim drugim; ne može se ograničiti na izražavanje neke ideje, a još manje na ono što se s pravom smatra umjetnošću.
Potrebno je proizvoditi i jesti: potrebne su mnoge stvari koje ipak nisu ništa, a isto vrijedi i za političku agitaciju.
Prije nego što se upustimo u borbu do samoga kraja, ko bi pomislio prepustiti svoje mjesto ljudima koje je nemoguće pogledati a da se ne osjeti potreba da ih se uništi? Ali kada se izvan političke aktivnosti ne bi moglo pronaći ništa, ljudska bi žudnja susrela samo prazninu.
MI SMO ŽESTOKO RELIGIOZNI, i ukoliko je naše postojanje osuda svega što se danas priznaje, jedan unutrašnji zahtjev nalaže nam da budemo i neumoljivi.
Ono što smo poduzeli jeste rat.
Vrijeme je da napustimo svijet civiliziranih i njegovu svjetlost. Prekasno je da želimo biti razumni i učeni: to nas je dovelo do života bez privlačnosti. Tajno ili javno, potrebno je postati drugo — ili prestati biti.
Svijet kojem smo pripadali ne nudi ništa što bi se moglo voljeti izvan pojedinačne nedostatnosti svakog čovjeka: njegovo postojanje ograničeno je na vlastitu udobnost. Svijet koji se ne može voljeti do smrti — onako kako muškarac voli ženu — ne predstavlja ništa osim ličnog interesa i obaveze rada. Upoređen sa svjetovima koji su nestali, on je odvratan i djeluje kao najneuspjeliji od svih.
U tim nestalim svjetovima bilo je moguće izgubiti se u ekstazi, što je nemoguće u svijetu obrazovane vulgarnosti. Prednosti civilizacije poništava način na koji se ljudi njima koriste: današnji se ljudi njima koriste kako bi postali najdegradiranija među svim bićima koja su ikada postojala.
Život se uvijek odvija u metežu bez ikakve vidljive povezanosti, ali svoju veličinu i stvarnost pronalazi samo u ekstazi i ekstatičnoj ljubavi. Onaj ko želi zanemariti ili previdjeti ekstazu biće je čija je misao svedena na analizu. Egzistencija nije samo uzburkana praznina: ona je ples koji nas prisiljava da fanatično plešemo. Ideja čiji predmet nije mrtav fragment postoji iznutra na isti način kao plamen.
Potrebno je postati dovoljno čvrst i nepokolebljiv da nam postojanje svijeta civilizacije napokon postane upitno. Beskorisno je odgovarati onima koji mogu vjerovati u taj svijet i u njemu pronalaziti svoje opravdanje. Ako govore, moguće ih je gledati a ne čuti; čak i kada ih gledamo, moguće je „vidjeti” samo ono što postoji daleko iza njih. Moramo odbiti dosadu i živjeti jedino od onoga što nas opčinjava.
Na tom putu bilo bi uzaludno vrzmati se unaokolo i pokušavati privući one koji osjećaju tek neodređene porive — da ubiju vrijeme, da se nasmiju ili da kao pojedinci postanu neobični. Potrebno je napredovati ne osvrćući se i ne uzimajući u obzir one koji nemaju snage zaboraviti neposrednu stvarnost.
Ljudski je život poražen zato što služi kao glava i razum univerzuma. Ukoliko postane tom glavom i tim razumom, on prihvata ropstvo. Ako nije slobodna, egzistencija postaje prazna ili neutralna; ako je slobodna, ona je igra. Dok je rađala samo kataklizme, drveće i ptice, Zemlja je bila slobodan univerzum. Opčinjenost slobodom počela je blijedjeti kada je Zemlja proizvela biće koje je nužnost zahtijevalo kao zakon univerzuma. Čovjek je ipak ostao slobodan da više ne odgovara ni na kakvu nužnost. Slobodan je nalikovati svemu u univerzumu što nije on. Može odbaciti ideju da upravo on ili Bog sprečavaju sve ostalo da bude apsurdno.
Čovjek je pobjegao iz vlastite glave kao osuđenik iz zatvora.
Izvan sebe nije pronašao Boga, koji predstavlja zabranu zločina, nego biće koje ne poznaje zabranu. Onkraj onoga što jesam susrećem biće koje me nasmijava jer je bez glave i koje me ispunjava tjeskobom jer je sazdano od nevinosti i zločina. U lijevoj ruci drži oružje od čelika, a u desnoj plamenove nalik svetom srcu. U jednoj erupciji sjedinjuje rođenje i smrt. Nije čovjek. Ali nije ni bog. Nije ja, a ipak je više ja nego što sam to ja sam: njegov trbuh je labirint u kojem se on sam gubi, u kojem je zaveo i mene, i u kojem otkrivam da sam on — to jest, čudovište.
Ono što mislim i predstavljam nisam mislio niti predstavio sam. Pišem u malenoj, hladnoj kući u ribarskom selu; pas je upravo zalajao u noći. Moja soba nalazi se pored kuhinje Andréa Massona, koji se veselo kreće naokolo i pjeva. Upravo u trenutku dok ovo pišem stavio je na gramofon snimak uvertire iz Don Giovannija. Više nego išta drugo, uvertira iz Don Giovannija povezuje ono što mi je dato od egzistencije s izazovom koji otvara ushit izvan vlastitoga ja. Upravo sada posmatram to bezglavo biće, sazdano od dvije podjednako snažne opsesije, kako postaje „Don Giovannijev grob”.
Prije nekoliko dana sjedio sam s Massonom u toj kuhinji, držeći čašu vina u ruci, dok je on, iznenada zamišljajući vlastitu smrt i smrt svojih bližnjih, ukočena pogleda i u patnji, gotovo povikao da smrt mora postati nježna i strastvena smrt; dok je izvikivao svoju mržnju prema svijetu koji je čak i na smrt svalio težinu svoje radničke ruke, već tada nisam više mogao sumnjati da su sudbina i beskrajni metež ljudskog života otvoreni — ne onima koji postoje poput iskopanih očiju, nego onima koji su poput vidovnjaka, poneseni potresnim snom koji im nije mogao pripadati.
Izvor: Georges Bataille, „La conjuration sacrée” / „The Sacred Conspiracy”, prvi broj časopisa Acéphale, 24. juni 1936. Engleski tekst dostupan je u Marxists Internet Archiveu.
