Osiguranje dobrobiti naroda
1.
SLUŽBA vrhovnog vladara (bio to monarh ili skupština) sastoji se u onom cilju zbog kojeg mu je povjerena vrhovna vlast, naime u pružanju sigurnosti narodu. Na to je obavezan prema prirodnom zakonu jednako kao i na polaganje računa o tome pred Bogom, tvorcem toga zakona, i samo pred njime. No, pod sigurnošću se ovdje ne misli na puko očuvanje, već također i na sve druge pogodnosti života koje svaki čovjek stječe za sebe dopuštenim radom, a bez pogibelji i povrede države.
Poučavanjem i zakonima
2.
Pod time se podrazumijeva da se to ne postiže brigom za pojedince, većom nego zaštita od nepravde, kad se spore, već općom brigom koja se sastoji u javnoj pouci i učenjima i primjerima, te u donošenju i provođenju dobrih zakona na koje pojedine osobe mogu uputiti svoje vlastite slučajeve.
Protiv dužnosti nekog vrhovnog vladara da se odrekne bilo kojeg bitnog prava vrhovne vlasti
3.
Stoga, ako se oduzmu bitna prava vrhovne vlasti (određena prethodno u sedamnaestom poglavlju), država se time raspada i svatko se vraća u stanje i bijedu rata sa svima drugima (a to je najveće zlo koje se nekome može desiti za života). Služba vrhovnog vladara jest otuda da drži ta prava u cijelosti, i dosljedno tome, protivno je njegovoj dužnosti da ih prenese na nekoga drugog ili da odstupi bilo koje od njih. Jer, onaj tko odustaje od sredstava, taj bježi i od ciljeva.
Od sredstava pak odustaje onaj tko, premda vrhovni vladar, priznaje da je sam podčinjen građanskim zakonima, i odustaje od najviše pravosudne vlasti ili od zavođenja rata ili mira prema vlastitoj ovlasti ili od procjene državnih potreba, od ubiranja novca ili vojske kada i koliko prema vlastitoj savjesti smatra potrebnim, ili od postavljanja časnika i službenika i u ratu i u miru, ili od imenovanja učitelja i od procjene koja su učenja sukladna, a koja protivna obrani, miru i dobrobiti naroda.
I da se ne brine za poučavanje naroda o temeljima tih prava
Drugo, protivno njegovoj dužnosti je da ostavi narod u neznanju ili neobaviještenog o osnovama i razlozima tih njegovih vječnih prava, jer narod tako postaje lako zavodljiv i potaknut da mu se suprotstavi onda kad država bude iziskivala korištenje i upotrebu naroda.
4.
Razloge tih prava treba radije poučavati marljivo i istinito, jer ona se ne mogu održavati građanskim zakonom ili prijetnjom zakonskog kažnjavanja. Naime, građanski zakon koji bi zabranjivao pobunu (a to je svaki otpor prema bitnim pravima vrhovne vlasti), nije (kao građanski zakon) nikakva obaveza osim jedino po sili prirodnog zakona koji zabranjuje kršenje zadate riječi.
Ne poznaju li ljudi tu vrstu prirodne obaveze, ne mogu poznavati ni pravo bilo kojeg zakona koji donese vrhovni vladar. Što se pak tiče kazne, doživljavaju je samo kao čin neprijateljstva, koji će, budu li se smatrali dovoljno snažnima, isto tako nastojati izbjeći nekim činom neprijateljstva.
Odgovor onima koji tvrde da ne postoje načela razuma za apsolutnu vrhovnu vlast
5.
Neki tvrde, kao što sam čuo, da je pravda samo riječ bez supstancije, te da sve ono što netko može postići za sebe silom ili vještinom (ne samo u uvjetima rata već i u državi) pripada njemu, za što sam već pokazao da je krivo. Isto tako, ima i onih koji smatraju da ne postoje nikakvi razlozi ili načela razuma za održavanje bitnih prava koja vrhovnu vlast čine apsolutnom. Jer, kad bi postojali, već bi negdje bili pronađeni, a vidimo, također, da do sada nije postojala nijedna država gdje su ta prava bila priznata ili tražena.
Pri tome oni obrazlažu tako loše kao da bi divlji narodi Amerike trebali poricati da postoje razlozi i načela prirode za građenje kuće koja će trajati dok traje i građa, jer nikada nisu vidjeli nijednu tako dobro građenu. Vrijeme i rad proizvode svaki dan novo znanje. I kao što je umijeće dobrog građenja izvedeno iz načela razuma, viđenog kod radinih ljudi koji su dugo proučavali narav materijala i različite učinke oblika i razmjera, puno kasnije nakon što je ljudski rod (premda oskudno) počeo graditi; isto tako, dugo nakon što su ljudi počeli uspostavljati države, nesavršene i sklone raspadanju u neredu, razumska načela su se mogla iznaći marljivim razmišljanjem tako da svoje ustave učine vječnima (osim po izvanjskom nasilju).
Takva su ova načela koja sam izložio u ovoj raspravi. To pak da li će ona doprijeti do pogleda onih koji imaju moć da ih iskoriste, hoće li ih zanemariti ili ne, to sada jako malo pogađa moj posebni interes. No, uzmimo čak da ta moja načela nisu načela razuma, ipak sam siguran da su ta načela ovlaštena po Svetom pismu, kao što ću pokazati kad budem govorio o carstvu Božjem (kojim upravlja Mojsije) nad Židovima, svojim izabranim narodom po ugovoru.
Prigovor o nesposobnosti svjetine
6.
Oni kažu, nadalje, da premda su načela ispravna, obični ljudi nemaju takvu sposobnost da ih razumiju. Trebalo bi mi biti drago da bogati i moćni podanici nekog kraljevstva ili oni koji važe kao najučeniji nisu manje sposobni od njih.
Međutim, svatko zna da otpor prema ovoj vrsti učenja ne proizlazi toliko iz težine građe koliko iz interesa onih koje treba podučiti. Moćnici teško probavljaju sve što neku vlast navodi da suzbija njihove prohtjeve; učenjaci opet sve što razotkriva njihove pogreške i slabi njihove ovlasti, dok je um običnih ljudi, ako nije zatrovan ovisnošću o moćnima ili iscrtan mnijenjima njegovih učenjaka, poput čistog papira, spremnog da primi sve što god javna vlast utisne u njega.
Dospiju li cijele nacije dotle da usvoje sve one velike tajne kršćanske vjere koje su iznad razuma, i milijuni ljudi povjeruju da jedno te isto tijelo može istovremeno biti na bezbroj mjesta, što je protivno razumu, neće li onda drugi ljudi biti u stanju da svojim učenjima i propovijedima, zaštićenima po zakonu, učine da se prihvati ono što je tako sukladno razumu da nikome tko je lišen predrasuda ne treba ništa više da to nauči osim da ga čuje?
Ja zato zaključujem da u podučavanju naroda bitnim pravima vrhovne vlasti (a to su prirodni i temeljni zakoni) nema nikakve teškoće sve dok vrhovni vladar drži vlast u cijelosti, osim onoga što proizlazi iz njegove vlastite pogreške ili iz pogreške onih kojima povjerava upravljanje državom, te je dosljedno tome njegova dužnost poučavati narod na taj način. I ne samo dužnost, već također korist i sigurnost od opasnosti od pobune koja ga može zadesiti kao prirodnu osobu.
Poučavati narod da ne izaziva promjenu vladavine
7.
Narod treba podučavati (da pređemo na pojedinosti) da ne prigrli nijedan oblik vladavine koji vidi kod susjednih nacija više od svog vlastitog, niti da želi promjenu (kakvo god bogaćenje da vidi kod drugih nacija pod drugačijom vladavinom). Jer bogaćenje naroda kojim vlada aristokratska ili demokratska skupština, ne proizlazi iz aristokracije ili demokracije, već iz poslušnosti i sloge podanika, niti pak narod cvjeta pod monarhijom zato što jedan čovjek ima pravo vladanja nad njime, već zato što ga sluša.
Otkaže li se poslušnost bilo kojoj vrsti države (te, dosljedno tome, i sloga podanika), ona ne samo da neće napredovati, nego će se raspasti u kratkom vremenu. A oni koji se spremaju samo reformirati državu putem neposlušnosti, vidjet će da je time samo uništavaju, poput budalastih Pelejevih kćeri iz priče: želeći obnoviti mladost svoga oronulog oca, one su ga, prema Medejinu savjetu, isjekle na komade i kuhale s čudnovatim travama, ali nisu napravile od njega novog čovjeka.141
Ta želja za promjenom je poput kršenja prve od Božjih zapovijedi, naime, tamo Bog kaže: Non habebis Deos alienos, Nemoj imati drugih bogova uz mene, a na drugome mjestu, o kraljevima, da su oni bogovi.142
Niti da pristaje uz miljenike
8.
Drugo, ljude treba učiti da se ne povode za divljenjem vrlinama bilo kojega drugog podanika, kako god da visoko stajao i kako god se jasno isticao u državi, ili bilo koje druge skupine (osim vrhovne skupštine), i da takvima ukazuju poslušnost i počast koja pripada samo vrhovnom vladaru, kojega oni predstavljaju na svojim pojedinačnim položajima; također, da od takvih primaju samo onaj utjecaj koji im pripada po vrhovnoj ovlasti.
Naime, ne može se zamisliti da vladar voli svoj narod onako kako bi trebao, ako nije ljubomoran na njega, već trpi da ga miljenici naroda laskanjem zavedu od odanosti njemu, kao što je često zaveden, i to ne samo tajno već i otvoreno. U to spada proglašavanje vjenčanja s narodom in facie ecclesiae od strane svećenika i obznanjivanje na ulicama. To se da prikladno usporediti s kršenjem druge od Deset zapovijedi.
Da ne osporava vrhovnu vlast
9.
Treće, i sukladno ovome, narod treba podučiti da je velika pogreška govoriti zlo o predstavniku vrhovne vlasti (bio to jedan čovjek ili skupina), te osporavati i dovoditi u pitanje njegovu moć, ili na bilo koji način rabiti njegovo ime bez poštovanja. Vladar bi time mogao pasti u prezir kod svoga naroda, a njegova poslušnost, u kojoj se sastoji sigurnost države, mogla bi oslabiti. Ovo učenje smjera na Treću zapovijed po sličnosti.
Da odvoji dane za učenje dužnosti
10.
Četvrto, budući da se narod ne može podučiti tome da zna kod koga je pohranjena vrhovna vlast, niti pak da to može zapamtiti, čak i kad nauči, ukoliko se ne odvoji od uobičajenog rada za određeno vrijeme u kojemu će slušati one koji su odabrani da ga podučavaju, potrebno je odrediti takvo vrijeme za okupljanje te (nakon što molitve i hvale budu dane Bogu, vladaru svih vladara) čuti svoje dužnosti, izgovorene naglas, kao i pozitivne zakone, koji se tiču svih njih općenito, pročitane i izložene, i tako držati u svijesti i samu ovlast koja ih čini zakonima.
U tu svrhu Židovi su imali svaki sedmi dan, sabbath, dan u koji su zakoni bili čitani i tumačeni, a putem uzvišenosti toga dana usađivano im je u svijest da je njihov vrhovni vladar Bog koji se, stvorivši svijet u šest dana, odmorio sedmoga dana, i da se oni, odmarajući se na taj dan od svoga rada, spominju toga da je taj Bog njihov kralj koji ih je izbavio od ropskog i mučnog rada u Egiptu, i da im je podario izvjesno vrijeme da, nakon što se raduju Bogu, uživaju i u samima sebi dopuštenom okrepom.
Otuda je prva ploča Zapovijedi cijela utrošena na postavljanje same biti vrhovne Božje vlasti, i to ne samo kao Boga, već također i kao kralja po ugovoru, osobito kralja Židova, i može dati svjetlo onima na koje je vrhovna vlast prenesena pristankom ljudi, da bi vidjeli kojem učenju trebaju podučavati svoje podanike.
Da se poštuju roditelji
11.
Budući da prva poduka djece počiva na brizi njihovih roditelja, nužno je da im ona budu poslušna dok su na njihovoj skrbi, ali ne samo dotle, nego da također i poslije (kao što zahtijeva zahvalnost) priznaju korist od svoga odgoja vanjskim znakovima poštovanja.
U tu svrhu treba ih podučavati da je otac svakog čovjeka izvorno bio i njegov vrhovni gospodar s vlašću nad životom i smrću, te da su očevi obitelji kod uspostavljanja države odustali od te vrhovne vlasti, ali da pri tome namjera nikad nije bila da oni izgube i poštovanje koje im se duguje zbog odgoja. Jer, odstupanje od toga prava nije nužno za uspostavljanje vrhovne vlasti, niti postoji ikoji razlog zašto bi netko želio imati djecu ili se brinuti za ishranu i poduku, ako kasnije ne bi od njih imao nikakve druge dobrobiti nego od bilo koga drugog. A to je u skladu s petom Zapovijedi.
Da izbjegava vršenje povreda
12.
Nadalje, svaki vrhovni vladar treba narediti poučavanje pravednosti, a ona (budući da se sastoji u tome da se nikome ne oduzima ono što mu pripada) znači isto što i osiguravati da se ljudi nauče tome da ne smiju silom ili prijevarom lišavati svoje susjede ničega što im pripada po vrhovnoj vlasti.
Od onoga što spada u vlasništvo, svakome je najdragocjeniji njegov vlastiti život i udovi, a u sljedećem stupnju (kod većine ljudi) ono što se tiče bračne privrženosti, i potom bogatstva i sredstva za život. Otuda se narod mora učiti tome da se suzdržava od nasilnosti prema bilo čijoj osobi iz osvete, od povrede bračne časti, od nasilnog pljačkanja ili otimanja tuđih dobara prijevarom.
U tu svrhu nužno je da mu se ukaže i na zle posljedice krive presude kvarenjem bilo sudaca bilo svjedoka, pri čemu se ukida razlikovanje vlasništva, a pravda gubi svaki učinak. Sve to se predočava u šestoj, sedmoj, osmoj i devetoj Zapovijedi.
I da sve to čini iskreno iz srca
13.
Konačno, ljude treba učiti da nepravdu ne čine samo nepravedna djela, već također i namjere i nakane činjenja (makar bile slučajno spriječene); ona se sastoji podjednako u izopačenosti volje kao i nepravilnosti djelovanja. To je namjera desete Zapovijedi i ujedno vrhunac druge ploče, koja se cijela sastoji iz te jedne zapovijedi uzajamnog milosrđa: Voli svoga bližnjeg kao što voliš sebe, dok vrhunac prve ploče čini ljubav prema Bogu kojega su netom primili za svoga kralja.
Korištenje sveučilišta
14.
Što se tiče sredstava i načina kojima ljudi mogu primiti takvu poduku, moramo istražiti na koji su se to način mnoga mnijenja, protivna spokoju čovječanstva, ipak uspjela ukorijeniti tako duboko u njima, premda počivaju na slabim i krivim načelima.
Pri tome mislim na ona sredstva koja sam pobliže odredio u prethodnom poglavlju: naime, da ljudi ne prosuđuju što je zakonito, a što nezakonito na temelju samog zakona, već po svojoj vlastitoj savjesti, a to znači prema svojim privatnim prosudama; da podanici čine grijeh slušajući zapovijedi države, ako ih prethodno nisu sami ocijenili kao zakonite; da je njihovo vlasništvo nad bogatstvima takvo da isključuje vlast koju država ima nad time; da je podanicima dopušteno ubiti vladare koje zovu tiranima; da se vrhovna vlast može podijeliti, i drugo tome slično što se tim sredstvima utuvljuje narodu.
Oni koje nužda ili pohlepa drži zaokupljene poslovima ili radom, kao i oni koje, s druge strane, površnost ili lijenost vode za čulnim užicima (a te dvije vrste ljudi zauzimaju najveći dio čovječanstva), odvraćeni su od dubokog razmišljanja koje zahtijeva učenje istine, i to ne samo u stvarima prirodne pravednosti, već također u svim drugim znanostima, oni primaju pojmove svoje dužnosti uglavnom od duhovnika s propovjedaonice, a dijelom od onih svojih susjeda ili obiteljskih poznanika koji imaju sposobnost da raspravljaju spremno i uvjerljivo, koji se čine mudrijima i učenijima u pitanjima zakona i savjesti nego oni sami.
A duhovnici i drugi koji se prikazuju učenima, izvode svoje znanje iz sveučilišta i pravnih škola ili iz knjiga koje su objavili oni koji imaju ugled upravo na tim školama i sveučilištima. Otuda je očigledno da podučavanje naroda ovisi u potpunosti o ispravnoj poduci mladeži na sveučilištima.
Zar nisu (možda će netko reći) sveučilišta Engleske već dovoljno učena da to čine ili si ti taj koji hoćeš podučiti sveučilišta? Teško pitanje. No ipak, na ono prvo se ne ustežem odgovoriti da su uglavnom sveučilišta podržavala papinsku vlast protiv vlasti države sve do posljednjih izdanaka Henryja Osmog, i da su učenja koja su toliki propovjednici podržavali protiv vrhovne vlasti kralja, kao i toliki odvjetnici i drugi koji su tamo stekli svoje obrazovanje, dovoljan razlog za to da, premda sveučilišta nisu tvorac tih krivih učenja, ipak nisu znali kako posijati ona istinita.
Naime, uz tolika proturječna mišljenja, najizvjesnije je da ona sama nisu bila dovoljno podučena, i stoga uopće ne čudi, ako još uvijek zadržavaju okus one fine tekućine kojom su najprije bila škropljena protiv građanske vlasti. U pogledu drugog pitanja, nije ni prikladno niti nužno za mene reći bilo da bilo ne, jer svatko tko vidi što ja činim, može lako razabrati i ono što mislim.
15.
Sigurnost naroda zahtijeva, nadalje, od onoga ili onih koji imaju vrhovnu vlast da pravda bude podjednako raspoređena prema svim slojevima. To jest, da bogati i moćni jednako kao siromašne i neugledne osobe dobiju pravdu za doživljene povrede. Isto tako, da oni veliki ne mogu gajiti veću nadu u nekažnjivost, kad počine nasilje, nečasnost ili bilo koju drugu štetu onim nižima, nego što može bilo koji od ovih kad počini to isto nad nekim od onih njih.
Naime, u tome se sastoji pravičnost, kojoj je, budući da je ona propis prirodnog zakona, vrhovni vladar podložan jednako kao i najniži iz njegovog naroda. Sva kršenja zakona su povreda protiv države, ali neka od njih su i protiv privatnih osoba. Ona koja se tiču samo države, mogu biti oproštena bez povrede pravičnosti. Naime, svatko može oprostiti ono što je učinjeno protiv njega, prema njegovom vlastitom nahođenju. Međutim, prijestup protiv neke privatne osobe ne može biti oprošten po pravičnosti bez pristanka onoga tko je pogođen ili bez razumne zadovoljštine.
16.
Nejednakost podanika proizlazi iz činova vrhovne vlasti, a pred vrhovnim vladarom, to jest pred sudom pravde, i nema joj više mjesta nego nejednakosti među kraljevima i njihovim podanicima pred Kraljem nad kraljevima.
Čast velikih osoba mjeri se prema njihovu dobročinstvu i pomoći koju daju ljudima nižeg stupnja ili uopće bez ikakvog stupnja. Stoga nasilje, tlačenje i povrede koje oni nanose nemaju nikakvu olakšavajuću, već naprotiv, otežavajuću okolnost u veličajnosti njihove osobe, jer njima je najmanje nužda da ih počine. Posljedice pristranosti prema velikima slijede na ovaj način: nekažnjivost izaziva drskost, bezobzirnost i mržnju, a mržnja težnju za rušenjem sve tlačiteljske i besramne veličine, pa makar i uz rušenje države.
Jednak porez
17.
U jednaku pravičnost spada i jednako nametanje poreza. Ta jednakost ne počiva na jednakosti bogatstava, već na jednakosti duga koji svatko duguje državi za svoju obranu. Nije dovoljno da netko radi za održanje svoga života, već da se isto tako bori (ako treba) za osiguranje svoga rada.
Stoga ili moraju postupati onako kako su činili Židovi nakon povratka iz sužanjstva, kad su, podižući iznova hram, jednom rukom gradili, a drugom držali mač, ili pak moraju unajmiti druge da se bore za njih. Naime, nameti koje vrhovni vladar stavi narodu nisu ništa drugo nego plaća onima koji drže javni mač radi obrane privatnih ljudi u vršenju njihovih mnogobrojnih zanimanja i poziva.
Budući da je korist od toga za svakoga uživanje života, jednako dragog i siromahu i bogatašu, dug što ga siromah duguje braniocima svoga života isti je kao i dug što ga bogataš duguje za obranu svoga, osim što bogati, koji koriste službu siromašnih, mogu biti dužnici ne samo za svoju osobu, već i za druge ljude.
Uzevši to u obzir, jednakost nameta sastoji se više u jednakosti potrošenog, nego u bogatstvima osoba koje ga troše. Jer, što bi bio razlog da onaj tko radi mnogo i troši malo, štedeći plodove svoga rada, bude više opterećen, nego onaj tko živeći besposleno, malo zarađuje i troši sve što stekne, budući da jedan nema više zaštite od države nego drugi? No, kad se nameti uvode za ono što ljudi troše, svatko plaća jednako za ono što koristi, a država nije prevarena rasipništvom privatnih ljudi.
Javno milosrđe
18.
Kad neki ljudi nekim neizbježnim slučajem postanu nesposobni održavati se svojim radom, ne trebaju biti prepušteni milosrđu privatnih ljudi, već osigurani zakonom države, onoliko koliko zahtijevaju nužnosti prirode. Jer, kao što je kod svakoga znak nemilosrđa zanemariti nemoćne, jednako tako je znak nemilosrđa kod vrhovnog vladara neke države izložiti nemoćne slučajnostima takva nesigurnog milosrđa.
Sprečavanje besposlice
19.
S onima jake tjelesne građe stvari stoje drugačije, njih treba prisiliti na rad. Da bi se izbjegao izgovor nenalaženja posla, treba uvesti takve zakone koji će poticati svake vrste umijeća poput moreplovstva, zemljoradnje, ribarstva i svih vrsta proizvodnje koje iziskuju rad.
Mnoštvo siromašnih i snažnih ljudi, koje se još uvećava, treba presaditi u nedovoljno naseljene zemlje. Oni tamo ne trebaju istrijebiti ljude koje zateknu, nego ih stisnuti tješnje jedne uz druge, niti trebaju tumarati velikim predjelima zemlje da bi sakupili što nađu, već obrađivati svaki mali pedalj umijećem i radom da bi im pružio potporu u pravo doba. I kad cijeli svijet bude prenatrpan stanovništvom, posljednji lijek će biti rat, koji će svakome donijeti pobjedu ili smrt.
Što su dobri zakoni
20.
U brigu vrhovnog vladara spada donošenje dobrih zakona. Ali što je dobar zakon? Pod dobrim zakonom ne mislim pravedan zakon, jer nijedan zakon ne može biti nepravedan. Zakon donosi vrhovna vlast i sve što ta vlast učini, odobrio je i usvojio svaki pripadnik naroda; ono pak što je volja svih, to nitko ne može nazvati nepravednim.
Sa zakonima države je kao sa pravilima kod igre: oko čega god se igrači slože, ne može biti nepravično ni za jednoga od njih. Dobar zakon je onaj koji je potreban, koji je za dobrobit naroda i posve razgovijetan.
Oni koji su nužni
21.
Naime, korist od zakona (koji su samo ovlaštena pravila) nije ta da spriječi ljude od voljnih radnji, nego da ih upravlja i drži u takvu kretanju tako da se međusobno ne povređuju svojim silovitim željama, žurbom i neodmjerenošću, kao što ni ograde uz putove nisu postavljene zato da zaustave putnike, nego da ih drže na njihovu putu.
Zbog toga, zakon koji nije nužan, koji dakle nema pravu svrhu zakona, nije dobar. Zakon se može smatrati dobrim kad je na korist vrhovnom vladaru, premda nije nužan narodu. Međutim, tome nije tako, jer dobro vrhovnog vladara i dobro naroda ne mogu se razdvojiti. Slab vladar je onaj koji ima slabe podanike, a slab narod je onaj čijem vladaru manjka moć da vlada njime po svojoj volji.
Nenužni zakoni nisu dobri zakoni, već stupice za novac, suvišne tamo gdje je priznato pravo vrhovne vlasti. Tamo pak gdje ono nije priznato, nedovoljni su za obranu naroda.
Oni koji su razgovijetni
22.
Razgovijetnost se ne sastoji toliko u riječima samog zakona, već u objavi razloga i pobuda zbog kojih je donesen. To je naime ono što nam pokazuje značenje zakonodavca, i ako je značenje zakonodavca poznato, zakon je razumljiviji s manje nego s više riječi.
Sve su riječi podložne neodređenosti, a umnožavanje riječi u tijelu zakona je umnožavanje neodređenosti. Osim toga, kod previše revnosti kao da se podrazumijeva da se svatko tko može izmicati riječima, nalazi izvan domašaja zakona, a to je uzrok mnogih nepotrebnih parnica.
Naime, kad osmotrim kako su kratki bili zakoni u staro doba i kako su postupno postajali sve duži, čini mi se da vidim natjecanje između pisaca i odvjetnika zakona, od kojih oni prvi gledaju kako da ograniče ove druge, a ovi drugi da izbjegnu takvo ograničenje, pri čemu su odvjetnici odnijeli pobjedu.
Stoga, u službu zakonodavca (koji je u svim državama najviši predstavnik, bilo pojedinac bilo skupina) spada to da čini razgovijetnim razloge iz kojih je donesen neki zakon, a tijelo samog zakona da bude u što je moguće kraćim i prikladnijim i smislenijim izrazima.
Kazne
23.
U službu vrhovnog vladara spada također i ispravna primjena kazni i nagrada. Budući da svrha kazne nije osveta ili iživljavanje srdžbe, već popravljanje ili prijestupnika ili drugih kroz njegov primjer, najstrože kazne treba primjenjivati za prijestupe koji su od najveće opasnosti za javnost, kao što su oni nastali iz prezira prema ustanovljenoj vladavini, iz ogorčenja prema pravdi ili one koji izazivaju zaprepaštenje mnoštva i, ukoliko ostanu nekažnjeni, izgledaju dopušteni, kao kad ih počine sinovi, sluge ili ljubimci ljudi iz vlasti.
Ogorčenje povlači ljude ne samo protiv počinitelja ili tvorca nepravde, nego protiv svake vlasti koja ih može zaštititi od nje, kao u slučaju Tarkvinija, koji je bio protjeran zbog drskog djela jednoga od njegovih sinova, te se raspala i sama monarhija.
No, prijestupi iz nepostojanosti, kao oni što proizlaze iz velikog iskušenja, straha, nužde ili neznanja o tome je li djelo velik prijestup ili nije, često ima mjesta za blagost zakonodavca bez štete za državu. Tu blagost zahtijeva i prirodni zakon, kad je umjesna.
Kažnjavanje vođa i učitelja nekih nemira, a ne sirotog zavedenog naroda, može koristiti državi svojim primjerom. Biti strog prema narodu, znači kažnjavati neznanje koje se velikim dijelom može pripisati vrhovnom vladaru čija je greška bila da narod nije bio bolje podučen.
Nagrade
24.
Slično tome, u službu i dužnost vrhovnog vladara spada i to da primjenjuje nagrade tako da iz njih može nastati korist za državu, a u tome se sastoji njihova korist i svrha. To se postiže kad oni koje služe državi budu obeštećeni, uz što manji trošak zajedničke riznice, tako da i drugi budu potaknuti na služenje što vjernije budu mogli i da istražuju načine kako bi to mogli činiti još bolje.
No, u kupovanju novcem ili drugim prednostima nekog omiljenog i častohlepnog podanika tako da bude miran i da se suzdržava od lošeg utjecanja na svijesti ljudi, nema ničega od biti nagrade (koja se ne određuje za lošu uslugu, već za učinjenu uslugu) niti je izraz zahvalnosti, već straha, i ne pridonosi općoj koristi nego šteti javnosti.
To je natjecanje s častohlepljem, kao Heraklova borba s Hydrom, mnogoglavim čudovištem, kojemu za svaku odsječenu glavu izrastu tri nove. Slično tome, kad se nepokornost nekog miljenika naroda obuzdava nagradom, doći će (prema njegovu primjeru) mnogo novih koji će činiti istu opačinu nadajući se istoj koristi.
Poput svih vrsta proizvoda, tako se i opakosti umnažaju jačinom potražnje. I premda se ponekad na taj način može odložiti građanski rat, opasnost ipak postaje sve veća, a javna propast sve jamačnijom. Stoga je protivno dužnosti vrhovnog vladara, kojemu je povjerena javna sigurnost, nagrađivati one koji teže veličajnosti tako da remete mir svoje zemlje; takvim se ljudima treba radije suprotstaviti u začetku, s manjom pogibelji, nego kasnije s mnogo većom.
Savjetnici
25.
Drugi posao vrhovnog vladara jest izabrati dobrog savjetnika, mislim takvoga čiji će savjet uzeti kod vladanja državom. Naime, riječ savjet, consilium, iskrivljeno od considium, ima široko značenje i obuhvaća sve skupine ljudi koje sjede zajedno, ne samo radi raspravljanja o tome što treba činiti kasnije, već također radi prosuđivanja prošlih činjenica i sadašnjih zakona.
Ja koristim taj izraz samo u prvom smislu, a u tom značenju ne postoji biranje savjeta u demokraciji i aristokraciji, jer osobe koje daju savjet već čine dio savjetovane osobe. Biranje savjetnika svojstveno je monarhiji, u kojoj vrhovni vladar, koji ne bira najsposobnije ljude svojoj vrsti, ne vrši svoju službu kako bi trebao.
Najsposobniji službenici su oni koji imaju najmanje koristi od davanja loših savjeta, a najviše znanja o onome što vodi miru i obrani države. Teško je doduše znati tko očekuje korist od javnih poremećaja, no, znak koji navodi na opravdanu sumnju jest ugađanje narodu u njegovim nerazumnim i neizlječivim pritužbama od strane onih čiji imetak nije dovoljan da rastereti njihove uobičajene troškove, a to može lako zamijetiti svatko čija briga jest da to zna.
Još je teže znati tko posjeduje najveće znanje o javnim poslovima. Naime, znati tko poznaje pravila gotovo svih umijeća, i samo je velik stupanj znanja tog istog umijeća, jer samo onaj može biti siguran u istinitost pravila nekoga drugog tko je prvi podučen tome da ih razumije. Najbolji znak poznavanja svakog umijeća jest čest razgovor o tome i stalni dobri učinci.
Dobar savjet ne dolazi po sreći niti po nasljedstvu, i zato nema više razloga za očekivanje dobrog savjeta od bogataša ili plemenitaša u državnim pitanjima nego u određivanju veličina neke utvrde, osim ako ne mislimo da u proučavanju politike nije potrebna (kao u proučavanju geometrije) nikakva metoda, već samo promatranje. No, tome nije tako, jer politika je teži studij.
U ovim dijelovima Evrope uzima se kao pravo određenih osoba da imaju mjesto u najvišem savjetu države po nasljedstvu; to potječe još iz vremena osvajanja starih Germana, kad su mnogi neovisni vlastelini, udružujući se zajedno radi osvajanja drugih nacija, stupali u saveze samo uz uvjet takvih privilegija, kao znak buduće razlike između svojih potomaka i potomaka svojih podanika.
Kako su te prednosti nesuglasne s vrhovnom vlasti, oni ih smiju naizgled zadržati samo po naklonosti vladara. Ako se pak i dalje otimaju za njih kao za svoja prava, morat će ih postupno napuštati i zadržati na kraju samo onoliko počasti koliko prirodno pristaje njihovim sposobnostima.
26.
Kako god sposobni bili savjetnici u bilo kojoj stvari, korist od njihova savjeta bit će veća ako svaki ponaosob daje svoj savjet i prijedlog, nego ako ga daju u skupini ili putem govora, te ako su prethodno promislili o stvari, nego ako govore o njoj neposredno.
Oboje važi zato što savjetnici imaju više vremena sagledati posljedice djelovanja i što su manje podložni tome da zavišću i suparništvom i drugim strastima, koje proizlaze iz razlika u mišljenju, budu zaneseni u proturječnosti.
27.
Najbolji savjet u onome što se ne tiče drugih naroda, već samo ugode i koristi koje podanici mogu uživati po zakonima koji gledaju samo prema unutra, uzima se od općih obavijesti i pritužbi naroda svake pokrajine, koji je najbolje upoznat sa svojim potrebama, i treba ih brižljivo uzeti na znanje, ako se njima ne zahtijeva ništa što bi ukidalo pravo vrhovne vlasti. Jer bez tih bitnih prava država uopće ne može opstati (kao što sam naprijed već više puta rekao).
Zapovjednici
28.
Ako glavni zapovjednik vojske nije obljubljen, neće biti omiljen niti će ga se bojati u vojsci kao što bi trebalo, i dosljedno tome, neće moći uspješno obnašati tu službu. Zbog toga on mora biti poduzetan, valjan, susretljiv, trpeljiv i nadaren, tako da zadobije povoljno mišljenje kako o svojoj spremi tako o ljubavi prema svojim vojnicima.
To je omiljenost, i ona kod vojnika rađa želju i hrabrost da se preporuče njegovoj naklonosti, a također štiti i njegovu strogost u kažnjavanju buntovnih i nemarnih vojnika (ako je ono potrebno).
Međutim (ako ne pripazi na vjernost vojskovođe), ta ljubav vojnika može biti opasna za vrhovnu vlast, osobito ako je ona u rukama skupine koja sama ne uživa omiljenost. Otuda, u sigurnost naroda spada oboje: da omiljeni vojskovođa bude i dobar vojskovođa i vjeran podanik kojemu vladar povjerava svoju vojsku.
29.
Ako je pak i sam vladar omiljen, to jest, poštovan i voljen u narodu, iz omiljenosti nekog njegovog podanika ne slijedi uopće nikakva opasnost. Naime, vojnici općenito nisu nikad tako nepravični da bi se stavili na stranu zapovjednika, premda ga vole, a protiv svog vladara kod kojeg vole ne samo njegovu osobu već i njegovu stvar.
Otuda su svi oni koji su ikada nasilno osporavali moć svog zakonitog vladara, prije nego što su mogli postaviti sebe na njegovo mjesto, imali teškoća s izmišljanjem počasnih naslova da bi poštedjeli narod srama što ih prihvaća.
Imati bilo koje priznato pravo na vrhovnu vlast toliko je popularno svojstvo da onome tko to ima, ne treba za pridobivanje srdaca svojih podanika ništa više nego pokazati kako je apsolutno sposoban vladati svojom vlastitom obitelji; što se tiče neprijatelja, dovoljno je samo da ukaže na rasulo njegove vojske. Jer, najveći i najradišniji dio ljudstva nikad do sada nije bio naročito zadovoljan sadašnjim stanjem.
30.
Što se tiče dužnosti jednog vladara prema drugom, koje su obuhvaćene onim zakonom koji se obično naziva zakonom među narodima, na ovome mjestu o tome ne trebam reći ništa, jer zakon među narodima i prirodni zakon su jedno te isto.
Svaki vrhovni vladar ima isto pravo u pružanju sigurnosti svome narodu koje svaki pojedinac može imati u brizi za svoju vlastitu sigurnost. Isti zakon koji ljudima bez građanske vladavine nalaže što da čine i što da izbjegavaju u odnosu jedan prema drugome, nalaže to isto i državama, to jest savjestima vladara i skupština s vrhovnom vlasti, budući da sud prirodne pravde postoji samo u savjesti, gdje ne vlada čovjek već Bog.
Njegovi su zakoni prirodni (obavezuju sve ljude) s obzirom na Boga kao tvorca prirode; s obzirom na istog Boga kao Kralja nad kraljevima, oni su zakoni. O kraljevstvu Boga kao Kralja nad kraljevima i kao Kralja jednog izabranog naroda, govorit ću u preostalom dijelu ove rasprave.
LEVIJATAN ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države, Thomas Hobbes od Malmesburyja, London, 1651., Jesenski i Turk, Prijevod: Borislav Mikulić
