Želio bih početi zahvalom prethodnoj dvojici govornika na lijepim riječima koje su rekli. Naravno, za mene je veliki ponos što je moj student Anthony Smith postao vodeći stručnjak za nacionalizam i što toliko snažno utiče na razvoj ove oblasti. Neću se na tome zadržavati, ali to je činjenica na koju sam zaista ponosan. Moje divljenje Edwardu Mortimeru vezano je za to što je on rijedak – hoću reći, on je većinom novinar, a ne akademik – rijedak novinar koji uglavnom stvari shvata tačno. Uspio je da o meni ispuni čitavu stranicu Financial Timesa bez ijedne greške, što je zapanjujuće postignuće, pa mi je zato posebno zadovoljstvo da ga sada ispravim u jednoj činjeničnoj sitnici iz onoga što je upravo rekao. Moji preci nisu bili starosjedioci Praga. Bili su provincijska boemska malograđanština, ali to nije od velike važnosti.
Sada, da prijeđemo na suštinu. U raspravi je korisno kada su borbene linije jasne, kada postoji vrlo jasan problem. Anthony i ja smo sada često suprotstavljeni po pitanju jedne od ključnih linija podjele u proučavanju nacionalizma – podjele na ono što sada zovem primordialiste i moderniste. Jedna strana tvrdi da su nacije oduvijek bile tu, ili barem neke od njih, i da je prošlost od presudnog značaja; modernisti poput mene vjeruju da je svijet nastao otprilike krajem XVIII stoljeća i da ono što je bilo prije toga ne čini nikakvu bitnu razliku za probleme s kojima se suočavamo danas. To je jasna i važna linija podjele.(1)
Pitanje je: kako odlučiti između nas? Naime, pitam se, kakvim dokazima uopšte možemo utvrditi stvarnost prošlosti? Većina vas vjerovatno zna za raspravu u kojoj je Bertrand Russell u šali pitao: kako znamo da svijet nije stvoren prije pet minuta, zajedno s našim sjećanjima? Pa, kako znamo? Možda i jeste! Koji su dokazi? Neke stvarne rasprave ove vrste ugrađene su u spor između kreacionista i evolucionista.(2) Je li čovjeka stvorio Bog u jednom trenutku, ili je postepeno evoluirao? Postoje neki dokazi, i jedan od njih je u svoje vrijeme ozbiljno raspravljan: da li je Adam imao pupak ili nije? To je, vidite, vrlo ključno pitanje. Ne, ne, možete se smijati, ali očito je da, ako je Bog stvorio Adama u određenom datumu, recimo 4003. godine prije nove ere, prva reakcija bi bila da on nema pupak, jer Adam nije prošao kroz proces pomoću kojeg ljudi dobijaju pupak. Prema tome, možemo znati hoće li se pokazati da je svijet vrlo star i da je čovječanstvo evoluiralo, ili da je svijet stvoren prije oko šest hiljada godina. Sve što treba jeste da saznamo da li je Adam imao pupak ili ne.
Pitanje kojim ću se sada pozabaviti glasi: imaju li nacije pupak ili ne?
Poenta s Adamovim pupkom nije tako jednostavna kako se čini. Potpuno je moguće zamisliti Adama bez pupka, jer pupak, jednom kad nastane procesom kojim nastaje, kasnije ne obavlja nikakvu funkciju. Može se sasvim dobro živjeti bez pupka. S druge strane, postoje drugi aspekti ljudskog organizma koji su donekle „pupku slični“, ali bi morali postojati, iako zavaravajuće. Postoje razne vrste ritmova – nisam fiziolog – ritmovi disanja, probave, pulsa, koji se odvijaju u ciklusima, a ciklus mora biti neprekinut. Dakle, čak i ako je Adam stvoren u nekom određenom trenutku, njegova cirkulacija, probava ili disanje morali bi se nalaziti u stanju koje odgovara tome da je već prolazio kroz te cikluse, iako nije, jer je upravo stvoren. Na primjer, pretpostavljam da njegov probavni trakt ne bi funkcionisao bez nekog sadržaja, pa bi morao imati tragove obroka – ostatke jela koje zapravo nikada nije pojeo, jer je tek bio stvoren.
Isto je i s nacijama. Koliko su važni ovi ciklični procesi? Moja glavna teza u prilog modernizmu koju želim istaknuti u ovoj raspravi jeste da je etnička, kulturna nacionalna zajednica, koja je tako važan dio Anthonyjevog pristupa, nalik pupku. Neke nacije ga imaju, neke nemaju, a u svakom slučaju je nesuštinski. Anthony, na neki način, tvrdi da je on antikreacionist, da imamo čitavu gomilu pupaka i da su oni bitni, kako je rekao, i mislim da je to srž spora između njega i mene. On kaže da modernizam objašnjava samo polovinu priče. Dobro, meni je i to dovoljno: ako ta polovina priče stoji, onda su dodatni elementi druge polovine priče suvišni. Možda on to nije tako mislio, ali ako modernistička teorija objašnjava polovinu, ili 60, ili 40, ili 30 posto nacija, meni je to dobro. Vrlo je jasno da je modernizam u nekim slučajevima jednostavno istinit. Uzmite Estonce. Početkom XIX stoljeća oni čak nisu imali ni vlastito ime. Bili su jednostavno označavani kao ljudi koji žive na zemlji, nasuprot njemačkim ili švedskim građanima i aristokratiji i ruskim administratorima. Nisu imali etnonim. Bili su tek kategorija bez ikakve etničke samosvijesti. Od tada su izuzetno uspješno stvorili živu, vibrantnu kulturu.(3) To je vrlo očigledno u Etnografskom muzeju u Tartu, koji ima po jedan predmet na svakih deset Estonaca, a ima ih svega milion (muzej ima zbirku od 100.000 etnografskih predmeta). Estonska kultura očigledno nije u opasnosti, iako dižu veliku galamu oko ruske manjine naslijeđene iz sovjetskog sistema. To je vrlo živahna kultura, ali je stvorena procesom modernističkog tipa, koji ja potom generaliziram na nacionalizam i na nacije uopće. Ako se takav prikaz prihvati za neke, onda su izuzeci koji se pripisuju drugim nacijama suvišni.
Centralna činjenica mi se čini sljedećom: u modernom svijetu uloga kulture u ljudskom životu potpuno je transformisana onim skupom ekonomskih i naučnih promjena koje su preobrazile svijet od XVII stoljeća nadalje. Prvobitna uloga kulture u agrarnom društvu bila je da učvršćuje nečiji status i identitet. Njena uloga bila je da učvrsti nečiji položaj u složenoj, obično hijerarhijskoj i relativno stabilnoj strukturi. Današnji svijet je svijet u kojem ljudi nemaju stabilnu poziciju ni strukturu. Oni su članovi prolaznih profesionalnih birokratija koje nisu duboko internalizirane i privremene su. Oni su članovi sve labavijih porodičnih zajednica. Ono što je zaista bitno jeste njihova uključenost u visoku kulturu i ovladanost njome – dakle pismenom, kodificiranom kulturom koja omogućava komunikaciju neovisnu o kontekstu. Njihovo članstvo u takvoj zajednici i njihova prihvaćenost u njoj – to je nacija. Nacija je posljedica mobilnosti i anonimnosti modernog društva i činjenične, „semantičke“, nematerijalne prirode rada. Ovladanost takvom kulturom i prihvaćenost u njoj postaju najvrjednije dobro koje čovjek ima. To je preduvjet svih drugih privilegija i učešća. Ovo ga automatski čini nacionalistom: ako postoji nepoklapanje između kulture u kojoj on djeluje i kulture u kojoj djeluju okolne ekonomske, političke i obrazovne birokratije, on je u nevolji. On i njegovi potomci izloženi su stalnom ponižavanju. Štaviše, održavanje takve visoke kulture – medija u kojem društvo funkcionira – politički je nesigurno i skupo. Ona je povezana s državom kao zaštitnikom i uglavnom finansijerom, ili barem kontrolorom kvaliteta obrazovnog procesa koji ljude čini članovima te vrste kulture. To je teorija.(4)
To je taj proces stvaranja – moj ekvivalent onom događaju iz 6000. godine prije naše ere kada je čovječanstvo navodno odjednom dovedeno u postojanje, s tim da je ovdje riječ o nacionalističkom čovječanstvu. Slažem se s Anthonyjem da smo mi nacionalistička populacija.
U Anthonyjevom pristupu ima više tačaka s kojima se ja uopće ne sporim. Kulture, zajednički simboli i komunikacija bili su važni i u preindustrijsko doba. To je neosporno. Dakle, nečiji „pupak“, kultura, bio je važan i tada. Kultura je ponekad duboko voljena i njeni pripadnici su je svjesni, u to nema sumnje. Stari Grci su znali razliku između onih koji čitaju Homera i onih koji ga ne čitaju. Znali su razliku između onih koji mogu učestvovati na Olimpijskim igrama i onih koji ne mogu. Imali su dubok prezir prema barbarima koji su spadali u negativnu kategoriju. U tom smislu oni su, naravno, bili kulturni šovinisti. Dobro, dakle kulture su ponekad svjesno u prvom planu, ponekad nevidljive; ponekad voljene, ponekad, budući nevidljive, ignorisane. Ponekad – ali to je rijetko – imaju političke institucije povezane s njima i težnju ka političkoj jedinici, ali, uopće, stanje agrarnog svijeta bilo je takvo da je pogodovalo političkim jedinicama koje su bile ili manje od jedne kulture (lokalne, intimne zajednice) ili mnogo veće (velika carstva). U logici političke situacije nije bilo ničega što bi nužno vodilo k tome da granice političke jedinice slijede granice kulture ili da ne prelaze preko njih. Države su obično bile ili manje ili veće. Ponekad je kultura imala politički izraz, češće nije.(5)
Ponekad postoji kontinuitet između kultura koje su bile voljene u preindustrijsko doba i kasnije, ponekad ga nema. Da se uhvatim za jedan detalj, Anthony: ja ne bih rekao da u savremenoj Grčkoj postoji iskreno „narodno sjećanje“ ili istinska zaokupljenost Periklovim Atinama. Postoji određeni kontinuitet s Bizantijom, ili barem s crkvenom organizacijom koju je ostavila bizantijska crkva, svakako; ali ponekad ima, ponekad nema.(6) Dakle, rekao bih da, uopšte uzev, ima nešto „pupka“ unaokolo, ali ne svuda, i on je uglavnom sporedan. On nije poput respiracije, krvotoka ili probave – onih ciklusa koje je Adam morao imati da bi živio u trenutku stvaranja. Morao je imati neku vrstu fiktivne prošlosti, ali prošlost ne bi bila stvarna. Kulturni kontinuitet je kontingentan, nesuštinski.
Gdje nas to ostavlja? Mislim da je Anthony bio pomalo nepravedan prema meni kada je rekao da me zanima samo kako je do toga došlo, a ne i praktične implikacije. Naravno da je bitno pokušati predvidjeti koje će nacije sebe afirmirati, koje potencijalne nacije, koje kulturne kategorije, će se afirmisati, a koje neće. Ja bih rekao da je u samoj naravi stvari da to ne možete unaprijed znati. Možete naznačiti neke faktore. Veličina je očigledna: vrlo male kulturne grupe odustaju. Kontinuitet je još jedan, ali ne i ključan. Neke rasute, dijasporske zajednice su se vrlo efektno afirmisale. Veličina, kontinuitet, postojanje simbolike – sve je to važno, ali, opet, Estonci su stvorili nacionalizam ex nihilo u XIX stoljeću. Mislim da je Anthony bio pomalo surov prema ekonomskim determinizmima. Kada je neka kulturna kategorija ili sistematski podprivilegirana u odnosu na kulturne susjede s kojima je teritorijalno izmiješana, ili obrnuto, izaziva zavist zato što je privilegirana, to opet stvara motivaciju.(7) Dakle: veličina, kompakt- nost, simbolika, motivacija i historijska slučajnost.
S obzirom na to da je agrarni svijet bio izuzetno bogat kulturnim nijansama, dok moderni svijet ima mjesta za reda veličine 200–300 nacionalnih država, ne postaju sve potencijalne nacije stvarne, a mnoge čak ni ne pokušaju. Mislim da ne možete imati nikakvu pouzdanu formulu koja bi unaprijed utvrdila koje hoće, a koje neće. Dakle, mene taj problem zaista zanima, i možda naša razlika u pristupima uistinu proizvodi razliku u anticipacijama, u tome što modernisti imaju jači osjećaj za izmišljanje „pupka“, umjesto za kontinuitet pupka.
Mislim da sam dao sve od sebe da istaknem ključna pitanja koja su pred nama i čini mi se da bi u ovoj tački bilo dobro da pređemo na opštu diskusiju.
—
Bilješke
1 Na raspravu između primordializma i instrumentalizma, vidjeti McKay (1982) i Eller i Coughlan (1993).
2 O ovoj raspravi, vidjeti Gellner (1964).
3 Za historijsku analizu formiranja estonske nacije, vidjeti Raum (1987).
4 Teorija je u potpunosti izložena u Gellner (1973, 1983).
5 Ovo je razrađeno u Gellner (1983, pogl. 2); o antičkom grčkom šovinizmu vidjeti Fondation Hardt (1962).
6 O pitanju kontinuiteta s Bizantijom, vidjeti Campbell i Sherrard (1968, pogl. 1).
7 O ekonomskim aspektima nacionalizma, vidjeti Nairn (1977); o nacionalizmima manjih istočnoevropskih zajednica, vidjeti Hroch (1985) i Gellner (1994).
(lse.ac.uk)
