Trebalo bi da žalimo zbog naglog raspada Sovjetskog Saveza: on je istočnoevropljane lišio samopoštovanja zajedno s njihovom vjerom.
Način na koji je demontirana Ruska revolucija možda će se pokazati kao katastrofa uporediva jedino sa samom revolucijom. Ne bih želio da budem pogrešno shvaćen. Pišem kao doživotni antikomunist i anti-marksist. Za osobu mojih godina i porijekla, pripadam onome što je ponekad izgledalo kao mala manjina ljudi koji nikada nisu prošli kroz marksističku fazu. Kao školarac u ratnoj Engleskoj snažno su na mene uticali Arthur Koestler i George Orwell; kasnije je, u filozofiji, najveći uticaj na mene izvršio Karl Popper, a u sociologiji Raymond Aron. U kutiji s alatom polugusjeničara kojim sam vozio do Praga za pobjedničku paradu u maju 1945. nalazile su se četiri knjige: Koestlerova Tamna pustionica (Darkness at Noon), Orwellova Životinjska farma (Animal Farm), tada mnogo raspravljana, a danas zaboravljena Menadžerska revolucija (The Managerial Revolution) Jamesa Burnhama i Nemirni grob (The Unquiet Grave) Cyrila Connollyja.
Ipak, žalim zbog raspada Sovjetskog Saveza; ne zato što sam ikada simpatizirao s ideologijom koja ga je nadahnjivala, nego iz zabrinutosti za potrebu kontinuiteta. Marksizam je društvima pod svojom vlašću pružao moralni poredak – skup vrijednosti koji je ljudima pomagao da se orijentišu. Znali su koja su pravila, idiom i slogani. Oni su skupa činili sistem koji ste mogli razumjeti i kojem ste se mogli prilagoditi, bez obzira na to da li ste ga odobravali.
Istočni Evropljanin koji je živio pod komunizmom, a suočio se s nekim iz slobodnog svijeta, imao je određeno dostojanstvo: lišen mnogih građanskih sloboda i zapadnog životnog standarda, on je ipak pripadao suparničkoj civilizaciji, onoj koja je predstavljala nešto drugačije. Danas je tipični istočni Evropljanin tek vrlo siromašni rođak. Ako je intelektualac, njegova najbolja perspektiva je privremena ili trajna emigracija. Istočni Evropljani više ne predstavljaju neuspjelu, ali važnu alternativu; oni predstavljaju neuspjeh prema opšteprihvaćenim mjerilima.
Susrećući ih, osjetite stanovit stid – pomalo kao ono što biste možda osjetili u prisustvu osobe koja pati od unakažavajuće tjelesne mane. U prošlosti ju je mogla pristojno prikrivati odjećom; ali sada, iz nekog razloga, prisiljena je da je obnaži, a vi ste prisiljeni da je gledate – i ona to zna. Zamislite da živite u katoličkoj zemlji, a da ni na koji način niste vjernik. Kroz godine, iz uljudnosti ste stekli naviku da se s poštovanjem odnosite prema vjerovanjima i praksama svojih susjeda. U formalnim raspravama ne krijete razlike između svojih uvjerenja i njihovih; ali u svakodnevnom životu, „pred djecom“, pridržavate se ljubazne konvencije jednakosti-u-razlici. Onda, jednoga dana, nastupi unutarnja kriza u Vatikanu i Sveti otac objavi da se katolička vjera mora ukinuti; bila je zasnovana na grešci. Ovo je položaj bivših komunista.
Oni su ili vjerovali, pa su sada razotkriveni kao budale; ili nisu, pa se sada otkriva da su bili oportunisti, licemjeri ili kukavice. Vjera je prožela njihove živote u tolikoj mjeri da je postala dijelom njihovog identiteta. Šta su sada? Ko su sada? Razgovarajući s bivšim komunistima, bojite se da im pogledate u oči, da u njima ne pročitaju pitanje: jesi li bio budala ili kukavica?
Ja bih više volio postepenu ideološku i institucionalnu tranziciju – onu koja bi sačuvala idiom i ritual prošlosti, ali ih ispraznila od sadržaja, ili učinila da se sadržaj prilagođava ukusu i prilici. Crvena zastava i romantika revolucije bili bi sačuvani (kao što su, uostalom, Lenjinovi spomenici, barem u Rusiji), ali bi se raspodjela moći postepeno promijenila. Zadržavanje idioma imalo bi prednost očuvanja privida kontinuiteta, istovremeno dajući stanovitu orijentaciju u svakodnevnom životu. KPSS (Komunistička partija Sovjetskog Saveza) bila bi, takoreći, anglikanizirana; bavila bi se borbom protiv entuzijazma, bdjela nad tim da niko ne shvata marksizam previše ozbiljno.
Zapanjujući i neočekivani slom komunizma nije samo ostavio pripadnike suparničkog sistema vjerovanja gole i nedostojanstvene; on je dezorijentisao sve nas. Suprotnost između liberalnih i marksističkih industrijskih društava nije određivala samo političku kartu svijeta, nego i njegovu pojmovnu kartu. Ljudi su se navikli da razmišljaju u tim terminima; taj liberalno/marxistički raskol obilježavao je evropski svijet – otprilike na isti način na koji je ranije to činio katoličko/protestantski raskol. Jaltski i Potsdamski sporazumi bili su Vestfalski mir poslijeratnog sistema. Mogli smo očekivati da će se dva sistema postupno rutinizirati, postati tolerantniji, ekumenskiji; da će više komunicirati, a manje ekskomunicirati. Ali historija se nije ponovila. Ovoga puta, jedan od dva protivnika je kapitulirao, priznao poraz – u dosad neviđenoj mjeri.
Šta nas to uči? Slom komunizma ličio je na eksperiment proveden s izuzetnom temeljitošću: prisutne su bile sve zamislive varijable. Zemlje podvrgnute boljševizmu obuhvatale su katoličke, protestantske, pravoslavne, sunitske, šiitske, budističke i šamanističke zajednice (ni taj popis nije potpun); obuhvatale su u početku industrijska, agrarna, stočarska i lovačka društva; neke su imale demokratske tradicije, mnoge nisu; u nekima je komunizam nametnut spoljašnjom silom; u drugima je nastao kao rezultat unutrašnjeg razvoja; neka društva su bila kolonizirana; druga su bila imperialna; neka nijedno od toga; neka su bila podanički potčinjena Moskvi; druga prkosna ili drska; neka etnički pluralna; druga prilično homogena. Ali učinak nametanja marksizma nije se mnogo razlikovao, i kada je došlo do sloma, stepen lojalnosti marksizmu bio je jednako zanemariv. S obzirom na raspon varijabli i sličnost ishoda, čini se da je, ovoga puta, djelovao jedan jedini uzrok, neovisan o okolnim okolnostima. Šta je to bilo?
Postoje dvije mogućnosti: ili je to bio ekstremni socijalizam, koji koncentrira kontrolu nad vlasništvom u jednoj jedinoj agenciji ili strukturi moći; ili ideokratija, koja gradi društveni poredak na sveobuhvatnoj teoriji, koja obuhvata prirodu i stvarnosti i moralne vrijednosti. Vjerujem da su oba elementa djelovala – i štaviše, da se u modernim uslovima ne mogu razdvojiti. U agrarnom svijetu, sa slabom i stabilnom tehnologijom, ideološkim fanaticima nije bilo potrebno da budu socijalisti; nisu morali preuzimati ekonomiju. Sve se to drastično mijenja u industrijskim društvima, gdje se privreda neprestano širi. Politički sistem više ne može sebi priuštiti indiferentnost prema ekonomiji. Riječ je o tome ko će koga, kako je to Lenin formulisao. Ako se ekonomskom području dopusti autonomija, ono neminovno stječe vlastiti život, čak i u autoritarnim režimima koji ne dopuštaju politički pluralizam ni slobode. Ono razvija vlastite asocijacije, institucije i misli, koje nagrizaju monopol političkog centra nad vlašću i istinom. Dvije su mogućnosti: ili će centar preuzeti ekonomiju; ili prestaje da bude totalan. Potpuni totalitarizam u industrijskim društvima zahtijeva državnu verziju komunizma. Ali držav- ni komunizam ne može uspješno upravljati industrijskim društvima, jer je ekonomski rast nespojiv s potpuno socijaliziranom ekonomijom.
Ironično, upravo je jedan od najlukavijih i kompromisima najsklonijih laburističkih lidera moralistički izjavio da laburistički pokret nije ništa ako nije „krstaški pohod“. Poenta svakog novog socijalizma mora biti u tome da on ne smije biti krstaški pohod. On mora, kako je Stendhal govorio o svojoj studiji ljubavi, biti suh – lišen žara. Mora posmatrati granicu između privatne i zajedničke ekonomske moći ne s vjerom i strašću, već hladno, bez mesijanskog ili krstaškog zanosa. Politička kontrola nad ekonomskim životom nije ispunjenje svjetske historije, ostvarenje sudbine ili nametanje pravednosti; ona je bolna nužnost. Desnici se mora reći da je to bolna nužnost. Nema ničeg inherentno dobrog u političkom miješanju u ekonomski život; ideja da je ono dovoljan uslov za vrlinu ili za ljudsko ispunjenje je apsurdna. Ali ono je uslov pristojnosti, kao što je njegov djelimični izostanak uslov slobode.
Industrijska društva se ne mogu voditi apsolutnim moralnim poretkom – konačnim nametanjem pravednosti na zemlji. To je bila suština marksizma, a on je zamišljao budućnost koja ne funkcioniše. Apsolutna moralna teorija zahtijeva čvrstu i trajnu viziju prirode stvari. To je nespojivo sa znanošću i tehnologijom, koje djeluju unutar promjenljivog okvira i moralno neutralne ontologije; one, ako im se da odriješene ruke, naposljetku nagrizaju svaku vjeru. Štaviše, ekspanzivna ekonomija zahtijeva autonomiju i prostor za djelovanje svojih proizvodnih jedinica. Pluralizam, lišen ikakvog uporišta u političkom sistemu, nalazi svoje uporište u ekonomiji.
Pobjednici u Hladnom ratu uspostavili su razne društveno-političke kulture. Sve one dijele porodičnu sličnost: uzdržale su se od dovršavanja, na doktrinaran način, prelaza s vrijednosti i vjere agrarnog poretka na one naučno/industrijskog – prelaza koji je trebao biti slava i dostignuće marksizma. Stara transcendentna istina ne može biti zamijenjena novim ovozemaljskim otkrivenjem – samo sumnjom, ironijom i kompromisom. S obzirom na međuzavisnost svijeta, naša najbolja nada je u nesvetom savezu potrošački orijentiranih nevjernika, posvećenih vladavini kroz podmićivanje rastom, koji svoje vlastite nazore ne shvataju previše ozbiljno.
Liberalna društva su, kroz nekoliko stoljeća, izgradila čitav raspon prikladnih kompromisa. Proces je bio često buran, ponekad krvav; tek u skorije vrijeme su se suparničke strane privikle na miran suživot. Naš vijek nije bio svjedokom samo uklanjanja marksističke alternative, nego i uklanjanja, vrućim a ne hladnim ratom, pokušaja da se industrijska društva vode povratkom na pagansku verziju hijerarhijskih, militarnih, „krv-i-tlo“ vrijednosti arhaičnog društvenog poretka. Ta borba je bila zahtjevnija od Hladnog rata – bila je neizvjesna do samog kraja. Konverzija na liberalni pogled odigrala se tek poslije rata, kada su poraženi shvatili da je industrijski rast učinkovitiji put ka moći i blagostanju nego nastojanje da se Lebensraum osvoji junaštvom.
Problem izgradnje liberalnog, stabilnog i prosperitetnog društva na ruševinama totalitarne industrijske ideokratije apsolutno je nov – niko ne zna rješenje, niti da li ono uopće postoji. Moralna praznina na Istoku predstavlja istovremeno ozbiljan problem i novi izvor dokaza za razumijevanje našeg vlastitog stanja. Na Zapadu, liberalizam je nastao kao rezultat najmanje tri elementa: ostataka stare etike časti, nove individualističke radne etike i reaktivnog egalitarizma koji je nastojao da koriguje prethodne dvije. U Rusiji su boljševici vrlo temeljito razorili prošlost: individualizam nikada nije bio osobito snažan, a vjera u sposobnost formalno egalitarnog socijalizma da ispravi nepravde zadobila je snažan udarac. Šta preostaje? Rusija podsjeća na Vajmarsku republiku – inflacija, poniženje, kriminalizacija, nelegitimno novo bogatstvo – osim u jednoj tački: u međuratnoj Evropi najgori su bili puni strastvene odlučnosti, najbolji lišeni svakog uvjerenja. Sada, srećom, i najgori su lišeni svakog uvjerenja. Moramo čekati i nadati se, i pomagati kada vjerujemo da će naša pomoć biti djelotvorna.
Izvjesno je da obrazac neće biti isti u svim bivšim komunističkim zemljama. One kojima idu na ruku malena veličina, etnička homogenost i zdrave lokalne tradicije (ili tek 40, a ne 70 godina boljševizma) vjerovatno će biti uspješne: gotovo da nema sumnje da će Češka Republika uspjeti; izgledi u Mađarskoj, Poljskoj i baltičkim republikama nisu loši; na Balkanu je situacija šarolika, a jugoslavenska katastrofa se već dogodila. Pravi upitnik visi nad istočnoslavenskim državama, muslimanskim postmarksističkim svijetom i Kavkazom. A šta s Rusijom? Zemlja koja jedva uspijeva da pokori Čečeniju teško da će se, bar zasada, upustiti u novi pohod do rijeke Elbe. Puno realnija opasnost je održavanje ekonomskog i moralnog geta u velikim dijelovima istočne Evrope, možda uključenog i u šverc nuklearnog oružja. Rusi su dali svoj doprinos istraživanju slijepih ulica industrijskog društva: mesijanska pravednost putem totalne kolektivizacije pokazala se definitivno neodrživom. Isto vrijedi, vjerujem, i za potpuni laissez-faire, neoslonjen na neku drugu moralnu i institucionalnu potporu. Nadajmo se da Rusima možemo uštedjeti zadatak dokazivanja i te istine. Neka ovaj put, umjesto njih, neko drugi „okuša sreću“.
Opširnija verzija teksta objavljena je u majskom broju časopisa Prospect.
Kriza identiteta na Istoku
iz lista The Independent, London, 29. april 1996.
(lse.ac.uk)
